Prošlo je više od četiri godine otkako je Kremlj gurnuo Rusiju i Ukrajinu u rat za koji je obećavao da će biti „kratak“, „ograničen“ i „po planu“. A što smo dobili? Ne „plan“, nego višegodišnju klaonicu bez jasnog izlaza, bez vidljivog cilja i bez ijednog racionalnog objašnjenja koje preživljava susret sa stvarnošću.
Diktatori često čine istu, klasičnu pogrešku: povjeruju vlastitoj propagandi. Uvjeravaju ih da će narod u susjednoj zemlji dočekati tenkove cvijećem, da će vlast pasti za tri dana, da će „specijalna operacija“ završiti prije nego što građani stignu shvatiti što se događa. Takve bajke lijepo zvuče u zatvorenim kabinetima, ali se raspadaju na prvoj kontrolnoj točki, pred prvom barikadom, pred prvom voljom ljudi da brane svoju državu.
Ispod velikih riječi o „demilitarizaciji“ krije se jednostavna namjera: da se Ukrajinu učini nemoćnom. Umjesto toga, dobili smo Ukrajinu koja je, unatoč strašnim gubicima i iscrpljenosti, postala vojno iskusnija i organiziranija nego na početku. Zapadna pomoć nije magija, ali jest realnost: sustavi, streljivo, obuka, logistika. Opskrbni kanali nisu presječeni, a „brzi slom“ se nikada nije dogodio. Četiri godine kasnije, front stoji, a cijena svakog pomaka mjeri se životima.
Druga velika riječ bila je „denacifikacija“. U prijevodu: potiranje identiteta, suvereniteta i prava naroda da bira svoju budućnost. I opet – učinak je obrnut. Napad je zapečatio ukrajinski građanski konsenzus da je neovisnost vrijednost koja se brani do kraja. Proruske političke strukture su se raspale, a ruskojezične regije – navodno „zaštićene“ – pretrpjele su razaranja među prvima. Ako je cilj bio „vratiti srca“, dobiven je generacijski zid mržnje i straha.
A što je s Rusijom? Priča o „minimalnim gubicima“ odavno zvuči kao cinična uvreda. Država koja je već imala demografski problem sada ga sama produbljuje: gubi radno sposobne ljude, šalje ih u rovove ili tjera u emigraciju. Umjesto ulaganja u škole, bolnice, infrastrukturu i tehnologiju, novac odlazi u ratni stroj koji proždire sve – i ljude i proračun.
Gospodarstvo? Rezervama se krpaju rupe, porezi rastu, cijene rastu, mali poduzetnici posrću. Plan da se Europa „smrzne“ bez ruskog plina završio je time da Europa ubrzava izlazak iz ovisnosti, a ruske energetske kompanije gube tržišta i tonu u probleme. Usput, zemlja sve više ulazi u odnos ovisnosti o jačim partnerima, jer rat ne stvara suverenitet – on ga troši.
I najapsurdnije: rat koji je trebao oslabiti NATO dao je NATO-u novo opravdanje i novi zamah. Umjesto „odmicanja“, dobili smo širenje i militarizaciju sjevera Europe. Umjesto „straha“, dobili smo konsolidaciju.
Zaključak je bolan, ali jednostavan: ovaj rat nije donio ni sigurnost, ni prosperitet, ni „povijesnu slavu“. Donio je samo groblja, ruševine i budućnost koja izgleda siromašnije, mračnije i opasnije. A ako netko i dalje misli da se ovdje radi o „nacionalnim interesima“, neka pogleda bilancu: država oslabljena, narod osiromašen, svijet opasniji. To nije strategija. To je katastrofa. I što prije to bude jasno – to će manje života platiti cijenu tuđih iluzija.
