Reportaža iz „točke nepokolebljivosti“ (točke topline) u Kijevu o malim gestama podrške, velikoj solidarnosti i o tome kako su Bjelorusi postali dio života u četvrti koja je ostala bez grijanja i mira.
Navečer se u kijevskoj četvrti Darnicja prema šatoru upućuju ljudi s termosicama i malim torbama. Netko drži dijete za ruku, netko hoda polako i oprezno da se ne oklizne. U stanovima u blizini hladno je i tamno. Ovdje su pak svjetlo, toplina i vrući čaj.
Darnicja je jedna od četvrti koje je rat najteže pogodio. Dok u centru grada kafići i metro još uvijek rade, u „spavaonicama“ rubnih naselja ljudi često ostaju bez struje i grijanja. Prema procjenama volontera, u četvrti je desetak stambenih blokova gdje struja povremeno nestaje i barem šest onih gdje grijanja uopće nema.
„Ljudi dolaze čak i kada je vani oko pet stupnjeva iznad nule“, kaže jedna od volonterki. „Ne zato što to žele, već zato što je u stanovima nemoguće boraviti.“ Često su to majke s malom djecom, stariji ljudi, obitelji s bolesnim srodnicima.
Točka pomoći radi neprekidno, 24 sata dnevno. Noću dolaze oni koji ne mogu stići danju — zbog gužve ili straha. Pune telefone, ulijevaju vrući čaj u termosice, sjednu na toplom na nekoliko minuta. Ponekad jednostavno šute.
Među posjetiteljima ima i osoba s invaliditetom, uključujući i one koji su ranjeni na fronti. Jedna žena dolazi s odraslim sinom s invaliditetom: lift u njihovoj zgradi ne radi, pa ga ne može odvesti daleko. „Njima je i pola kilometra prevelik napor“, objašnjavaju volonteri.
Bjelorusi su započeli u vrlo skromnim uvjetima. Prije nešto više od tjedan dana sami su postavili šator. „Bilo nas je troje: ja, Ira Ščasna i Vituška iz postrojbe ‘Bataljun Volat’. Sami smo počeli podizati šator“, prisjeća se volonterka.
Stanovnici susjedstva isprva su ih promatrali s nepovjerenjem, ali su se ubrzo pridružili. Ispitivali su odakle dolaze Bjelorusi i čudili se što su došli pomoći. Zatim su počeli donositi daske, foliju, pomagali su dodatno izolirati šator. „I nama je ovdje bilo jako hladno“, osmjehuju se volonteri.
S vremenom se pojavilo i osiguranje: lokalne zajednice poslale su svoje ljude, uključujući i krimske Tatare. Kasnije se uključila i policija.
Nakon granatiranja, mnoge zgrade imaju razbijene prozore, vrata se ne zatvaraju, zidovi su oštećeni. „Imam dvoje djece i stalno idemo u skloništa“, kaže jedna od volonterki. „Zajedno sa životinjama. Druge mogućnosti nema.“
Problem nije samo hladnoća. Ljudi ovamo dolaze s umorom i tjeskobom. „Ponekad im treba samo razgovor“, kažu volonteri. „Da je netko uz njih i da ih sasluša.“
Stanovnici otvoreno izražavaju zahvalnost Bjelorusima. Donose slatkiše, kekse, grle ih. Neki zovu hitne službe i mole da prenesu zahvalu: „Bjelorusi su ovdje. Blizu su nam.“
„Ukrajinci dobro razumiju što se događa u Bjelorusiji i zašto se ne možemo vratiti kući“, kažu volonteri. „To razumiju i bake i djeca.“
Djeca donose crteže — sa srcima, zastavama i natpisima „Hvala“. Za volontere je to jedan od najdirljivijih dijelova njihova rada.
Za same Bjeloruse volonterski rad postao je način da se u prisilnoj emigraciji ne osjećaju suvišnima. „Razumiješ da možeš biti koristan“, kaže volonterka. „Da nisi ovdje uzalud.“
Točka topline ostaje mjesto gdje se može ugrijati, napuniti telefon i biti barem nekoliko minuta na sigurnom. Volonteri namjeravaju nastaviti s radom.
„Ukrajina je za nas blizak narod“, poručuju. „U ovakvom trenutku ne možeš stajati po strani. Ako danas ne pomogneš, sutra nesreća može pokucati i na tvoja vrata.“
