Ovaj intervju „Zerkalo“ je pokušavalo dobiti gotovo pune četiri godine — od samogpočetka ruske invazije na Ukrajinu u punom opsegu. Dugo vremena ništa nijeuspijevalo, ali nismo gubili nadu i nastavljali smo podsjećati na sebe i na to koliko je Bjelorusima važno čuti mišljenje o događajima od lidera susjedne zemlje. Dijelomzahvaljujući upornosti, ali vjerojatno još više zahvaljujući razumijevanju ukrajinskihvlasti da Lukašenkov režim nije isto što i narod, ovaj razgovor se ipak dogodio.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski ispričao je za „Zerkalo“ kada je prestaopromatrati Bjeloruse kroz „prizmu rata“ i shvatio da je „potrebno komunicirati“, je lispreman pomoći u oslobađanju političkih zatvorenika te kako vidi budućnost našihzemalja. Također je podijelio informacije o tome je li ga zaista zvao Nikolaj Lukašenko iprokomentirao zašto mu je „zabavno razgovarati s Bjelorusima“.
Ovaj razgovor vođen je na dva jezika: novinar „Zerkala“ govorio je bjeloruski, a VolodimirZelenski je odgovarao na ukrajinskom.
— Gospodine predsjedniče, odmah nakon početka rata pokušavali smo organiziratiovaj intervju. Vjerojatno na desetke različitih načina. I evo — nakon skoro četiri godine— konačno razgovaramo. Zašto ste pristali baš sada?
— Prvo, želim reći otvoreno: uvijek sam se s velikim poštovanjem odnosio prema Bjelorusiji, prema bjeloruskom narodu, više puta sam boravio u Bjelorusiji. Ali, iskreno, nakon početkarata... To nije bila samo neka uvreda. Stojimo na pragu razumijevanja toga da nije samoRusija započela rat, već da Ruska Federacija ima saveznika — Bjelorusiju. Hvala Bogu štogovorimo o Lukašenkovom režimu, ne govorimo o bjeloruskom narodu. Ali, ipak, kadarakete lete, Bjelorusi moraju razumjeti da ginu Ukrajinci, i za njih je Bjelorusija u tom trenutku — saveznik agresora, saveznik Rusije.
Zato, da vam iskreno kažem, jednostavno nije bilo do intervjua. To je sve. Zato što samfokusiran na rat i promatram Bjelorusiju kroz to kako se o njoj u tom kontekstu govori, kakosama Bjelorusija govori o sebi, kako o njoj govori Rusija. To su savezne države, od kojihjedna definitivno ratuje na našem teritoriju i svojim ljudima ubija naše. A Bjelorusija govorikako navodno „mi njih [Ruse] ne kontroliramo“ i tako dalje.
U nekom trenutku shvatiš da rusku vojsku koja se nalazi na vašem teritoriju Bjelorusijavjerojatno ne kontrolira, ali je ne kontrolira samo djelomično. Zašto — sad ću objasniti.
Sada vidimo novi format odnosa [između Bjelorusije i Ruske Federacije], gdje Bjelorusijatočno zna što se događa na njezinom teritoriju. I više se ne može reći, kao što mi je Lukašenko govorio nakon početka invazije, da su rakete [na Ukrajinu] poletjele, ali da one „tamo odavno stoje, mi to ne kontroliramo, ne kontroliramo lansiranje“. Sada su se nateritoriju Bjelorusije pojavili repetitori za dronove, i sada ta nova tehnika koja se tamopojavila pomaže ruskim „Shahedima“ pogađati naše ljude, civilno stanovništvo i energetiku, jer se vrši korekcija zahvaljujući tim repetitorima.
I sljedeći korak — priprema platforme za razmještaj [u Bjelorusiji] „Orešnika“ (raketnogkompleksa i istoimene balističke rakete srednjeg dometa kojom Rusija nanosi udare poUkrajini. — *Nap. ur.*).
Sve su to novi koraci, to nisu stare akcije koje nisu ovisile o Lukašenku, kako je on o tome govorio. Sada to definitivno ovisi o njemu. Koordinacija, repetitori, informacije, korekcijareaktivnih „Shaheda“ — sve to definitivno ovisi o lokalnoj [bjeloruskoj] vlasti.
Zato se sada nalazimo u trenutku kada Bjelorusi moraju razumjeti sve rizike. Rusija je oduvijek željela uvući Bjelorusiju u ovaj rat, da se ljudi Bjelorusije, vojska Bjelorusije boriprotiv Ukrajinaca. Ranije ste bili uvučeni drugim stvarima. Na primjer, vaše tvornice — oprostite što kažem „vaše“, [misli se na tvornice] Bjelorusije — proizvode topničke granate. I na samom početku rata, nakon što me je Lukašenko lagao da ništa ne kontrolira, sva vaša[vojna] skladišta su izvučena u Rusiju. Svo topništvo je izvučeno u Rusku Federaciju. Prema našim podacima — možda griješim — ali Rusi su to sve trebali vratiti. Međutim, ništa nisuvratili Bjelorusiji, platili su novac, koliko mi je poznato. I što je najvažnije, vaša zemljanastavlja proizvoditi topništvo za Ruse. Dakle, to govori o tome da oni [bjeloruske vlasti] sudjeluju [u ratu].
I ako se proizvodnja topništva još može objasniti riječima: „Pa, oprostite, i Ukrajinci gakupuju u ovoj ili onoj zemlji“. Da, ali na teritoriju drugih država ne stoje repetitori našihdronova koji ih vode [za napade] na ove ili one teritorije. U najmanju ruku, iznad teritorijaBjelorusije sigurno ništa [naše] ne leti. „Orešnika“ usmjerenog prema Bjelorusiji na našemteritoriju nema, niti imamo druge rakete usmjerene prema vama.
I pristao sam [na intervju], iako nemam baš puno [slobodnog] vremena, zato što smatram: Bjelorusija ozbiljno riskira. Lukašenko vas gura prema Putinu. I sada to nije samo pitanjesuvereniteta Bjelorusije, već pitanje sigurnosti. Jer vas koriste. Kod vas se nalaze tehnologije, tehnika koja prijeti Ukrajini, a danas i cijeloj Europi. Cijeloj Europi! Smatram da su to visokirizici i Bjelorusi moraju znati za to.
— Smatra li Ukrajina te repetitore i „Orešnik“ legitimnim vojnim ciljem?
— Neću reći na koji način, ali naši su se dečki pobrinuli da tri-četiri repetitora više ne rade nateritoriju Bjelorusije. Mi jednostavno nemamo drugog izlaza, inače će se nastaviti napadi nanašu zemlju. I s tog smjera sada leti znatno manje, želim vam reći.
A „Orešnik“ — po mom mišljenju, NATO bi ga trebao promatrati kao legitimni cilj. Pa, a mi ćemo promatrati, procjenjivati tu prijetnju.
Samo kažem da Lukašenko radi veliku pogrešku. Pitanje nije samo u „Orešniku“. Svi vide da od njega sada rade veliki show. Još nisu uvezli [u Bjelorusiju] cijeli taj kompleks, već samoodgovarajuća vozila, a već predstavljaju sve kao da je [sve već tamo]. Plaše Europu. Ali Lukašenko se uzalud tako igra, jer će nakon ovih koraka, bez sumnje, više ga i ne pitajući, Rusi uvesti „Orešnik“ na teritorij vaše države.
Još jedna priča — znam da oni [Lukašenko i Putin] govore o zajedničkim vojnim vježbamana teritoriju Bjelorusije. Vidjet ćemo kolike će one u stvarnosti biti. Kada su posljednji put bile masovne, sjećate se, počela je ofenziva na teritorij Ukrajine (riječ je o vježbama„Saveznička odlučnost“ u veljači 2022. godine, s kojih je počela ruska invazija punihrazmjera. — *Nap. ur.*). Zato je sve to veliki rizik za Ukrajinu — to je sigurno. I, smatram, veliki rizik za Bjeloruse.
— Na početku rata punih razmjera, 2022. godine, s teritorija naše zemlje u Ukrajinu suišle ruske trupe, polijetali su avioni, lansirane su rakete. Pa ipak, niste gađali vojneciljeve u Bjelorusiji. Zašto?
— Lukašenko je, kao odgovor na moje riječi da su oni agresori i saveznici [Rusije] i da se uvlače u rat jer su s vašeg teritorija letjele rakete i ulazile trupe, tvrdio meni preko telefona da on nije kontrolirao tu situaciju i rekao: „Ako hoćeš, možeš nam odgovoriti, udari po Moziru, po [tamošnjoj] rafineriji nafte“. Sa svojim timom smo raspravljali o tome — svi su željeliodgovoriti. Ali, po mom mišljenju, Putin je samo to i čekao — da mi u tom trenutkunanesemo udare. Tada je jako želio da i s tog smjera Bjelorusi mogu ulaziti sa svojimtrupama. Ne kažemo da su tamo [u Oružanim snagama Bjelorusije] bile velike snage ilimogućnosti, ali ipak. Morali bismo misliti kako se braniti i s te strane.
Rusi su uvlačili Bjelorusiju u rat samo iz jednog razloga. Kada su nas pritiskali na istoku itamo je bila glavna koncentracija njihovih trupa, željeli su razvući naše snage [na linijifronte]. I jedna od ideja je bila da Bjelorusi nekom živom silom počnu ulaziti [na teritorijUkrajine], da nas plaše. U tom slučaju bismo, bez sumnje, morali reagirati i prebaciti diotrupa. I oslabili bismo istok.
Sada on [Putin] jednostavno koristi taj teritorij. Pa, a Lukašenko — ne znam može li se to nazvati slijepom ulicom, jer on ne kontrolira ništa ili omogućuje to. Njemu se čini da mu njegova, recimo to tako, nova faza odnosa s Amerikancima daje neku vrstu, znate već, nepovredivosti. Ne.
Prvo, on nema nepovredivost u svojoj zemlji, i narod mora razumjeti da ga uvlače u rat. Drugo: Amerikanci rade ono što je njima potrebno — izvlače određene političke zatvorenike. Hvala Bogu što su ljudi živi i što su na slobodi. Ne znam detalje o tim ljudima, ali samačinjenica da izlaze iz zatvora je pozitiva. Amerikanci to rade. Pod kojim uvjetima[komuniciraju] s Lukašenkom — iskreno govoreći, nažalost, ako je to povezano isključivo s ukidanjem određenih sankcija ili namjerama [da se one ukinu] — pa ne može se jednostavnotako opraštati, po mom mišljenju.
Ali to su Lukašenkove fantazije da će mu pomoći ako se nastavi uvlačiti u ovaj rat. Štoviše, rat traje već godinama i on je tehnološki. Mi ne koristimo naše dronove protiv Bjelorusije, jermi ne ratujemo s vašom zemljom — to ću još jednom podcrtati. Nismo u prvoj godini rata inije nam potrebno koristiti našu živu silu i naše vojnike. Možemo s teritorija Kijeva upravljatimnogim stvarima. I zato smatram da se on ipak treba „prizvati pameti“ (*ukr. prijti do tjami*), kako se kaže u Ukrajini, otrijezniti se, ne uvlačiti se u rat. „Orešnik“ je za naseskalacija ionako složenih odnosa s Bjelorusijom.
— Uveli ste personalne sankcije protiv Aleksandra Lukašenka, razgovarali ste spolitičkim zatvorenicima koji su protjerani u Ukrajinu, obratili ste se Bjelorusima iupozorili na uvlačenje naše zemlje u rat. Čak ste rekli da Lukašenkov špic ima višeprava nego bjeloruski narod. Ranije nije bilo tolike pažnje prema Bjelorusiji — kao nislužbenog susreta sa Svjetlanom Tihanovskajom. Da li to niste činili kako ne bisteprovocirali Lukašenka i prelazili određene „crvene linije“?
— Smatram da nas on sada provocira [na te korake]. Što se tiče sankcija [protiv Lukašenka] — odavno su mi se obraćali Europljani koji su uvodili ograničenja, mnoge druge zemlje. Mi smo, recimo to tako, imali svoje „crvene linije“ po tom pitanju. Mi sada političkim koracimademonstriramo naš odnos prema tome što se on uvlači u rat i pomaže Putinu. Ali to suisključivo politički ili ekonomski koraci koji se, usput, ne tiču financija običnih Bjelorusa. Riječ je isključivo o toj jednoj osobi.
Ali, ipak, on to mora razumjeti: mi pratimo situaciju, obraćaju nam se Europljani, nastavitćemo s odgovarajućom politikom ako se Lukašenko ne opameti i ne zaustavi.
— Protekle jeseni, komentirajući još jednu izjavu Aleksandra Lukašenka na računUkrajine, rekli ste: „On će ionako platiti za ono što je učinio, a to je — dopustioofenzivu sa svog teritorija. Nitko to neće zaboraviti“. Uvodeći personalne sankcijeprotiv bjeloruskog političara, u svom Telegram kanalu ste nabrojali oblike podrškekoju službeni Minsk pruža Rusiji u ovom ratu i završili objavu riječima: „Za to će bitiposebnih posljedica“. Moje pitanje je — kakvih?
— Sankcijska politika je prvi korak, kao što sam i rekao. Razvijat ćemo i radimo sada napravnoj osnovi za njezin nastavak. To se neće ticati samo Lukašenka. Govorimo o njegovomokruženju, o njegovim sinovima i tako dalje. I još jedna priča, kao što sam rekao: pratit ćemosvu tu vojnu pomoć koju on daje [Rusiji].
Nismo pokretali pitanje Lukašenka s američkom stranom jer smo vidjeli da su Amerikancinastrojeni naći komunikaciju s njim, doći do rezultata diplomatskim putem. Sada ćemo se uključiti u taj proces i razgovarat ćemo sa SAD-om da ne može biti tako, da on podržavaruski režim — podržava ga ratom, a ne samo geopolitikom. On pomaže u ubijanju civila. Imamo dokaze, imamo sve to na kartama, sve je zabilježeno na video-snimkama i tako dalje: kako su s teritorija Bjelorusije, zahvaljujući repetitorima, ulazili „Shahedi“. To je zločin jersu pomagali agresoru — to je činjenica. Nakon tih udara ginuli su civili. Dakle, za nas je to zločin. I sada ćemo se baviti pravnom stranom tih zločina.
— Hoće li u Ukrajini biti pokrenut kazneni postupak protiv Aleksandra Lukašenka?
— To je pitanje za druge resore. Za sada neću o tome govoriti, ali svi odgovarajući organi ćese baviti i tim smjerom također.
— Želim se vratiti na ono što ste govorili o pregovorima Aleksandra Lukašenka i SAD-a. Jeste li protiv toga?
— Ne, nisam protiv pregovora Amerike s Lukašenkom. Svakako ne podržavam skidanjesankcija s njega. Ne smatram da je rat završen. Sankcije su uvedene zbog nelegitimnih izborau Bjelorusiji [2020. godine]. Ali to su pitanja zemalja koje su uvele sankcije. Mi smo tadapodržali sav civilizirani svijet i narod Bjelorusije i nismo tada podržali Lukašenka — to je prvi razlog [zašto je skidanje sankcija pogrešno].
A drugi razlog, koji se tiče isključivo Ukrajine: uvedene su sankcije protiv Lukašenkoveekonomije zbog toga što je suučesnik u agresiji na našu zemlju. Uvijek smo bili vrlo pažljiviu UN-u, u geopolitičkom smjeru. Kada su se pokretale ove ili one rezolucije, obično nismogovorili o agresiji [od strane] Bjelorusije. Nikada si to nismo dopuštali jer smatramo da je okej: postoje pitanja [koja se tiču] Lukašenka, postoje pitanja [koja se tiču] Bjelorusije, postoje pitanja [koja se tiču] bjeloruskog naroda.
Neki Rusi pitaju: „A u čemu je razlika? Zašto smo mi u Rusiji krivi što je Putin počeo rat, a Bjelorusi nisu?“ Zato što Lukašenko nije počeo rat. Rat je počeo Putin. Lukašenko je suučesnik. Ali bjeloruskih ljudi, službeno bjeloruske vojske, na teritoriju Ukrajine nema. A vojske Rusije ima. I zato su Rusi koji plaćaju poreze i time podržavaju vojsku, idu u nju po mobilizaciji, izravni zločinci. A Lukašenko je suučesnik — ali za sada ne i bjeloruski narod.
Zašto „za sada“? Zato što, ponavljam, Bjeloruse uvlače u ovaj rat. Ne smije se to dopustiti.
Zato [provodim] i intenzivne sastanke i razgovore s predstavnicima opozicijskih snaga, s novinarima. To nisu signali, kako god to Lukašenko tumačio, da Ukrajina želi ratovati s Bjelorusijom. Ne, mi želimo da Bjelorusija ne ratuje protiv nas. Ne mjerimo se ni snagama, ničim. Jednostavno smatramo da bi to bila velika pogreška. Ogromna strašna pogreška — to je [ono što su učinili] Rusi. I ovo [ulazak Bjelorusije] bi također bila ogromna strašnapogreška. O tome govorimo.
Zato koristim sve kanale da prenesem ovu informaciju Bjelorusima — mirnim ljudima, spokojnim ljudima.
— Krajem siječnja, govoreći u Vilniusu, rekli ste: „Ustanak Bjelorusa trebao je pobijediti 2020. godine — da odande danas ne bi bilo prijetnje. Europa i svijet trebali supodržati narod u ustanku — i povijest bi bila sigurnija“. Ne mislite li da bi u slučajupobjede prosvjeda 2020. godine Putin jednostavno došao s vojskom u Bjelorusiju iučinio točno isto što sada radi s Ukrajinom?
— Ne znam... Ne mogu vam reći što bi bilo. Ali ne smije se dopustiti davanje vlastiteslobode. To je sve. A pogotovo se ne smije nikome dati pravo da prodaje vašu slobodu.
Gledajte, to je izbor Bjelorusa. Ja sam samo govorio o vojnom smjeru, jer smatram da je to jako strašno, to je tragedija. Jer mi smo u ratu, ali ga nismo birali. Jednostavno je čovjekdošao kod nas i počeo nas ubijati. A sada čovjeku ponestaje snage.
Deset tisuća Sjevernokorejaca se sada nalazi na teritoriju Rusije [za rat protiv Ukrajine]. Njemu [Putinu] nedostaje ljudi. Ne želi mobilizirati Moskovljane i stanovnike Sankt Peterburga. Jednostavno ne želi. Uglavnom uzima ljude iz sela, siromašne ljude kojih se nitkoneće ni sjetiti. To je ono što radi. S drugima se dogovara za novac.
I, smatram da uvlači Bjeloruse. Uvlači — ali to ne znači da će bjeloruski vojnici, časnici, graničari danas doći na naš teritorij. Kao što sam već rekao, sada je drugačiji rat — može se uvlačiti tehnološki. On uvlači razmještanjem svojih pomoćnih tehničkih snaga na vašemteritoriju. [I zato] Lukašenko više ne može reći: „Nisam kontrolirao [rakete], to je od ranijeovdje stajalo, pa je zato poletjelo“. Ali takvih dronova kao što su ovi sada nije bilo prijepočetka rata, takvi repetitori kakvima se služe nisu postojali, nikakvog „Orešnika“ fizički nateritoriju Bjelorusije nije bilo. I on se ne može jednostavno tako pojaviti. O tome govorim. Oprostite što se ovoliko puta [ponavljam]. Znate, osjećam rizik. Osjećam ga.
— U našoj zemlji upravo sada stotine, ako ne i tisuće Bjelorusa i Bjeloruskinja nalazi se u zatvorima zbog pomoći Ukrajini: netko se borio na vašoj strani, netko je vršiosabotaže na željeznici, netko je pratio kretanje ruskih trupa. Čini li Kijev nešto da izvuče te ljude? Vidite li da postoji takav problem?
— Vidimo. Ali želim vam reći: po mom mišljenju, prije svega Bjelorusi trebaju učiniti neštokako bi oslobodili te ljude. Ne prebacujem odgovarajuće korake ni na koga, ali oko sedamtisuća Ukrajinaca je sada u ruskim zatvorima. Ne smatram da se zatvori u Ruskoj Federacijipo bilo čemu razlikuju od zatvora u Bjelorusiji. Smatram da su to identični režimi s mržnjomprema ljudima. Jedina razlika je u tome što u Bjelorusiji sjede Bjelorusi, a u Rusiji sjedeUkrajinci. I oni [Rusi], mislim, postupaju okrutnije prema Ukrajincima nego prema[tamošnjim] političkim zatvorenicima koji su državljani drugih zemalja. Tako mislim jervidimo posljedice na tijelima naših ratnih zarobljenika, vidimo njihove ozljede, tragovemučenja.
Nije jednostavno osloboditi ljude. O svemu se mora dogovarati. Što se tiče Lukašenka — možemo se dogovarati s Amerikancima [o pomoći u oslobađanju], spremni smo pomoći, ipomagali smo. Kada su SAD vodile pregovore s Lukašenkom oko oslobađanja [dijelapolitičkih zatvorenika], mi smo ustupili naš teritorij, dali transport, medicinsku skrb za one bjeloruske zatvorenike koji su sada pušteni (riječ je o oslobođenima 13. prosinca 2025. godine. — *Nap. ur.*). Mi smo ih preuzimali na našem teritoriju. I spremni smo to nastaviti, pružat ćemo bjeloruskim zatvorenicima svaku pomoć koja je u našoj moći. Ali izvlačiti ljudeiz zatvora je jako teško.
Namjerno sam naveo primjer s našim građanima-Ukrajincima koji su za mene kaopredsjednika prioritet. Mislim da to razumijete. I to je jako važno: uvijek se mora mijenjatinetko za nekoga. Da bi se oslobađali Bjelorusi, potrebno je naći za što ih mijenjati.
— Postoje Bjelorusi koji su se borili na strani Rusije i sada su u zarobljeništvu u Ukrajini.
— Mi i mijenjamo ratne zarobljenike za ratne zarobljenike. Želim vam navesti primjer: obratilo nam se nekoliko azijskih zemalja (mislim da razumijete kojih) — zarobili smonjihove ljude. Ne mogu mijenjati njihove vojnike za bilo kakve vojnike, koliko god me oni molili. Njihove vojnike koji su ratovali i ubijali Ukrajince mogu mijenjati samo za građaneUkrajine koji su u zarobljeništvu u Rusiji. Kinezi mogu preuzeti iz Rusije naše zarobljenike, ija ću im predati Kineze. Mogu mijenjati samo za građane Ukrajine.
Reći ću vam otvoreno: imali smo momke iz Bjelorusije koji su promijenili državljanstvo, onisu građani Ukrajine — i prema njima je isti odnos kao prema Ukrajincima koji su rođeni kaoUkrajinci. Sve koji su građani Ukrajine mijenjamo prije svega. Pa, jednostavno je jako velikibroj vojnika — preko 6 tisuća [u ruskom zarobljeništvu]. Mislim da to razumijete.
— Rekli ste: „O svemu se treba dogovarati“. Kada bi Bjelorusi koji su u zatvorima zbogpomoći Ukrajini mogli izaći na slobodu, ali bi za to bilo potrebno razgovarati s Lukašenkom, biste li to učinili?
— Prvo, tijekom rata sam razgovarao s njim. O tome sam već govorio: on me zvao, želio je razgovarati. Nismo imali baš najugodniji razgovor, ali ipak, to se dogodilo. Drugo: danasimamo mogućnost kontakta na razini obavještajnih službi i pokretanja odgovarajućih pitanja. Ta pitanja su pokretana i zajedno s Amerikancima. To je ono što sam rekao: sudjelovali smou tome da bjeloruski politički zatvorenici izađu. Mi ćemo, još jednom podcrtavam, nastavitiraditi u tom smjeru.
— Sami ste podsjetili na svoj razgovor s Lukašenkom na početku rata punih razmjera. Pričali ste da vam se ispričavao. Kasnije je bjeloruska propaganda tvrdila da nikakvihisprika nije bilo, a da se sam razgovor navodno dogodio isključivo zahvaljujućiemocionalnoj reakciji njegovog mlađeg sina, koji je u telefonu imao vaš osobni kontakt. Kako se zapravo dogodio taj razgovor i kakvu je ulogu u njemu imao Nikolaj Lukašenko?
— To je neka fantazmagorija, iskreno rečeno. Prvo: treba se sjetiti na koji telefon je on [Aleksandar Lukašenko] zvao — teško da je na moj telefon. Ali, ipak, razgovarao sam s njim. Drugo: ispričavao se i jako se bojao da ćemo mi nanijeti udare [kao odgovor]. I sam je rekao: „Pa hajde, nanesite po tvornici“, jer nije znao što možemo učiniti. I mislim da je shvatio da nas „nisu dokrajčili“ u prva 24 sata — nisu dokrajčili naš narod, nisu dokrajčili našu vojsku inisu dokrajčili mene osobno. I kada je to shvatio, počeo je tražiti priliku za razgovor samnom. On je tražio — ja nisam htio. Nisam odmah reagirao, nisam htio razgovarati, bio samstrašno ljut na njega. Pa i u principu, takav nam je razgovor i bio.
A bjeloruska propaganda je propaganda. A ja imam svjedoke tog razgovora, i ako ikada budepotrebno, mislim da će se taj razgovor moći čak i pročitati.
— Pisali smo savjetniku vašeg Ureda Mihailu Podoljaku i pitali postoji li snimkarazgovora, on je rekao: „Bez komentara“.
— Kod Podoljaka možda i postoji nešto, možda je on tamo nešto prisluškivao (smijeh).
— I Nikolaj Lukašenko nije nikako povezan s tim razgovorom?
— Ne, ne. O Kolji Lukašenku znam samo da je on Kolja Lukašenko. Ništa više o tom dečkune znam.
— Kako je prošao vaš susret sa Svjetlanom Tihanovskajom?
— Bio je to dobar susret. Ali on nam uopće nije prvi.
— Službeno — prvi.
— Pa, može se tako reći, vjerojatno je u ovakvom formatu to bio prvi razgovor. Iako sam se sreo s njom još, čini mi se, prije invazije punih razmjera. Imali smo takav susret namarginama summita, da. Čini mi se da je to bila Litva. Pa oprostite, ne sjećam se. Ali sigurnosmo se više puta sreli na različitim međunarodnim platformama.
Ali takav bilateralni susret — službeno je prvi. Dobar susret, normalno smo porazgovarali. Jako je zabavno razgovarati s Bjelorusima — ja [u tim trenucima] mislim kako je Bjelorusima zabavno razgovarati s Ukrajincima. Govorimo različitim jezicima, ali sverazumijemo. I to je jako zabavno. Zaista, to je super.
Na primjer, kada si tako ranije razgovarao s Rusima... Imao sam priču na početku summita [u Normandijskom formatu s Vladimirom Putinom, Angelom Merkel i EmmanuelomMacronom] u prosincu 2019. godine. Sjećam se, počinjao je službeni dio: ja sam govorio naukrajinskom, Putin na ruskom, Emmanuel na francuskom, a Merkel na njemačkom. Pa kad suoni govorili — sve je bilo u redu. Ali kada bih ja počeo na ukrajinskom tijekom svogslužbenog govora, cijela ruska delegacija je coktala [jezikom] — znate, s tim zvukom — [pokazujući] da im je neugodno što ja, eto, mogu s njima razgovarati na ruskom.
Iako se u principu i s Rusima može razgovarati, jer svi bismo se trebali razumjeti i poštovatijedni druge. Ali, vidite, s Bjelorusima je jako, jako ugodno i jako jednostavno. Nema problema. Nula.
I tako smo razgovarali i sa Svjetlanom. Smatram da trebamo jačati kontakte s Bjelorusijom. Sa Svjetlanom, s novinarima, kao s vama danas. Hvala na ovom razgovoru. Po mom mišljenju, treba više komunicirati. Slažem se s njezinom idejom da treba postojati ukrajinskispecijalni predstavnik za Bjelorusiju — da kontaktira sa Svjetlanom, s njezinim ljudima, s drugim Bjelorusima koji se ne nalaze u zemlji iz razumljivih razloga. I zato sam joj rekao da ću raditi na tome. Odabrat ćemo čovjeka, obećao sam joj.
— Kakvom vidite budućnost Bjelorusije i Ukrajine?
— Smatram da je najbolje — da budu države članice Europske unije. Ne znam hoće li bjeloruski narod to podržati, ali s točke gledišta geopolitike i neovisnosti, po mom mišljenju, to je ispravno. S točke gledišta ekonomije... Siguran sam da su u Bjelorusiji ljudi pametni. Jednostavno mislim da antieuropska propaganda koja se vodi u vašoj zemlji duge godinedovodi do jednog — bit će ograničenja u razvoju Bjelorusije, u biznisu, cijene će biti samovisoke, plaće male, bit ćete siromašni. Ali, po mom mišljenju, to je samo propaganda. [A bolja budućnost je] biti u Europskoj uniji. Ali to će, bez sumnje, biti izbor Bjelorusa.
Što je još važno? To su čvrsti odnosi dviju neovisnih zemalja — Ukrajine i Bjelorusije. To se može razvijati, smatram, ako bude postojalo vodstvo koje će dati slobodu Bjelorusima, kojeće poštovati neovisnost Ukrajine. Mi ćemo, uvjeren sam, poštovati neovisnost Bjelorusije. Mislim da je to najbolje što može biti. Mirni odnosi, kada poštujemo suverenitet jedni drugih. I rakete ne lete iz jedne zemlje u drugu.
— Nastavite, molim vas: Bjelorusi su...
— Sada je teško. Jako teško reći. Oprostite, ali tako je. Rat. Rat... Do rata su to bili i prijatelji, i susjedi, i takvi kao što smo mi... A sada ispred svih tih riječi stoji — rat. I zato postoje tri točke. Rat — to su te tri točke. I jako bih volio da rat završi i da se, vjerojatno, neštopromijeni u odnosima između naših zemalja. Ipak bjeloruski narod nije počeo rat protivUkrajine. Mislim da je to najmudriji izbor i status u kojem Bjelorus i treba ostati.
