Vladimir Putin ponovno pokušava svijetu prodati staru predstavu: Rusija je navodno na pragu novog strateškog trijumfa, njezine su rakete nezaustavljive, Zapad se treba uplašiti, a svaka daljnja podrška Ukrajini može dovesti do nuklearne katastrofe. Mijenjaju se nazivi oružja — „Sarmat“, „Orešnik“, „Posejdon“, „Burevestnik“, „Bulava“ — ali mehanizam ostaje isti. Kada nema stvarnih pobjeda, Kremlj ih zamjenjuje nuklearnim marketingom.
Najnovija priča o „uspješnom“ testiranju interkontinentalne rakete „Sarmat“ dobro pokazuje kako taj mehanizam funkcionira. Javnosti je prikazan uzlet rakete i svečano izvješće Putinu da je lansiranje bilo uspješno. Međutim, kod strateške rakete najvažnije pitanje nije je li se odvojila od zemlje. Važno je je li prošla punu putanju, jesu li bojne glave stigle u predviđeno područje i je li sustav potvrdio sposobnost izvršenja borbene zadaće.
O tome se šutjelo. A takva šutnja govori mnogo. Kada je test doista uspješan, vojska se hvali punim rezultatom: zadaće su izvršene, karakteristike leta potvrđene, ciljevi pogođeni. Ovdje je naglasak stavljen na sam čin lansiranja. Kremlj je pokazao početak, a sakrio ono što je presudno.
„Sarmat“ je za Putina posebno važan jer bi trebao zamijeniti stare sovjetske teške rakete, koje su bile osnova ruskog nuklearnog odvraćanja. Problem je u tome što je velik dio sovjetske raketne škole bio vezan uz Ukrajinu, osobito uz Dnjepropetrovsk, konstruktorski biro „Južnoje“ i tvornicu „Juzmaš“. Nakon 2014. te su veze prekinute. Rusija je ostala s ambicijom da napravi vlastiti veliki strateški sustav, ali bez dijela znanja, ljudi i industrijske baze na kojima je počivala sovjetska raketna moć.
Zato se „Sarmat“ godinama najavljuje, obećava i odgađa. Putin još od 2018. pokazuje animacije o novom čudesnom oružju. Rokovi za stavljanje rakete u borbenu pripravnost stalno se pomiču. Svaki se put govori da je sve gotovo dovršeno. Svaki se put pokaže da nije.
Slično vrijedi i za „Orešnik“, „Posejdon“, „Burevestnik“ i „Bulavu“. To ne znači da Rusija nema nuklearno oružje. Ima ga, i to je ozbiljna činjenica. Ali između postojanja arsenala i spremnosti da se on upotrijebi u ratu protiv Ukrajine postoji golema razlika.
Nuklearni udar Putinu ne bi donio pobjedu. Ne bi zauzeo gradove, nahranio vojsku, obnovio gospodarstvo, zaustavio ukrajinske dronove niti uklonio političku cijenu rata. Umjesto toga, gurnuo bi Rusiju u još dublju izolaciju i izazvao odgovor koji bi mogao ugroziti sam opstanak režima. Kina i Indija također ne žele nuklearni kaos zbog Putinova rata.
Zato su nuklearne prijetnje prije svega oružje straha. Njihova je svrha zaustaviti tuđu odlučnost. Putin želi da svijet povjeruje kako je spreman na sve. U stvarnosti, njegova vlast počiva na preživljavanju, a ne na samoubojstvu.
